Mnogi od nas su dirigovali čitav svoj život oko traženja odobrenja, hvatajući se za odobravanje drugih ili samo-odobravanje. Ipak odobravanje je samo druga forma osuđivanja. Umesto negativnih odobravanja, tu je pozitivno odobravanje. U našim dušama mi žudimo da jednostavno pripadamo, da budemo voljeni, ne zato što neko drugi to ocenjuje kao vredno i ne zato što smo sebi dokazali da smo dovoljno dobri, već zato što JE TO TAKO. Svi smo varnice božanstvenosti - mali prasci vatre koji su deo kosmičkog plamena - i zato nas to čini suštinski značajnim. Ipak, mi zaboravljamo. I zaboravljamo. Ponovo zaboravljamo.
Pa kako bismo živeli kada ne bismo stalno tražili odobrenje? Sigurno ne bismo vodili sebe kroz život tražeći odobrenje/odbijanje. To bi proizvelo jedan drugi zatvor. Kako bismo mogli da budemo slobodni od težnji za odobravanjem, kako iznutra, tako i od spolja? Kako možemo da donosimo odluke ako ne bismo pokušavali da zadivimo druge da bismo dokazali sebi da smo dobri ljudi?
Sasvim sigurno ne znam sve odgovore, ali je utešno razmišljati da smo svi možda bića koja su pozvana da se samo odmore u dubokoj spoznaji da ne možemo da zajebemo ovo, da je život igra bez pobednika, da smo duhovi u našim ljudskim telima, uvek čineći najbolje što možemo, prerađujući našu svest kroz svaku misao i delo, da smo DOVOLJNI, samo zato.
 |
| ti si dovoljan. rođen si da budeš dovoljan. ništa što ikada kažeš ili uradiš neće se dodati ili oduzeti od toga što si ti. - dženi lejton |
Many of us have orchestrated our whole lives around approval-seeking, grasping for approval either from others or from ourselves. Yet approval is just another form of judgment. Instead of negative judgment, it is positive judgment. In our souls, we yearn to simply belong, to be loved, not because someone else is judging us as worthy, and not because we have proved to ourselves that we're good enough, but because we just ARE. We are all sparks of divinity- little bursts of fire that are part of the cosmic flame - and this makes us inherently worthy. Yet we forget. And forget. And forget again.
So how might we live if we weren't always seeking approval? Surely we wouldn't guide our lives through approval-rejecting. That would build another prison. So how might we be free of striving for approval- inside or out? How would we make decisions if we weren't trying to impress others or prove to ourselves that we're good people?
I certainly don't know all the answers, but it comforts me to think that perhaps we are all being called to just rest in the deep knowing that we can't screw this up, that life is a game with no winners, that we are spirits in human bodies, always doing the best we can, refining our consciousness through every thought and action, that we are ENOUGH, just because.
Lissa Rankin
Нема коментара:
Постави коментар