Frank Kinslow: Kako postati sretan 1. ( odlomak iz knjige Tajna kvantnog življenja )

Kako postati sretan, 1.deo

Nedostatak vremena najveći je nedostatak našeg vremena.

Fred Polak

Tisuću svijeća može se zapaliti jednom svijećom, a njen se život neće skratiti.

Sreća se nikada ne smanjuje dijeljenjem.

Buddha 

Ako desetero ljudi upitate što znači "živjeti u sadašnjosti" dobit ćete deset različitih odgovora. Kao i o vremenu, svi govore o tome, ali čini se da nitko ništa ne poduzima.  Možda je to zato što mnogi od nas uopće nisu sigurni što znači "živjeti u sadašnjosti" i kakve bi nam to koristi moglo donijeti.

Na prvi bi pogled definirati "sada" trebao biti lak zadatak, ali nije tako. Mogli biste reći: "Sada je sada" i na tome stati. Pripadali biste među mudre. Zagrebemo li tek malo ispod površine pitanja "što je sada" otkrivamo zapetljano klupko racionalnih, ali neukrotivih crva sumnje koji jednako zbunjuju znanstvenike i filozofe. Zapravo, traganje za sadašnjom svjesnošću j varavim unutarnjim mirom koji on navodno otkriva zbunjuje čovječanstvo sve od one prve iskrice svjesnosti samog sebe koja tinjala u ljudskim očima od pradavnina. 

Naša tijela i umovi razvili su se oko kratkoročnih stresova poput neočekivano lošeg vremena, manjih okršaja sa susjednim plemenima i povremenim penjanjem na visoko stablo   u bijegu od sabljozubog tigra i njegovih pogubnih zubi nalik na mačeve. Pretpovijesni lovci-sakupljači radili su samo tri ili četiri dana tjedno kako bi osigurali sve potrebno za preživljavanje. Između dana ispunjenih stresnim događajima bili su stiješnjeni dani dokonog druženja sa članovima klana, lijenih šetnji uz jezero i sati provedenih u vodoravnom položaju te promatranju oblaka.

Da pokušamo odabrati jednu riječ koja bi odredila živote suvremenih ljudi bila bi to - grozničavost. Kad smo mi u zabilježenoj povijesti bili toliko pripremljeni za neprekidnu aktivnost? Mi uistinu sami sebe izluđujemo. Šezdeset ili sedamdeset godina nije dovoljno vremena da bi nam se živci, kosti i mozak prilagodili pojačanoj aktivnosti i stresu koje nam je nametnuo suvremeni život. Naša tijela i umovi iz iskustva znaju jesu li nas naraštaji postupne evolucije trebali pripremiti za grubu navalu življenja u 21. stoljeću. Stvoreni su za mirniju, kontemplativnu egzistenciju.

Ta priroda sklona promišljanju koja potječe od naših najstarijih predaka još uvijek je s nama, genetski je kodirana u svakoj našoj stanici i strpljivo čeka da je ponovno otkrijemo. To je vječno prisutan ali slabašan glas koji se upinje nadjačati sve zaglušniju grmljavinu suvremenog ludila. Ako na trenutak poslušate čut ćete ga kako tiho moli: "Usporite! Uživajte. Pustite da svijet prođe pokraj vas samo nekoliko minuta duže." Taj se glas može čuti upravo sada, on ne odzvanja u našoj prošlosti, on se ne odražava u nadanjima i strahovima naše zamišljane budućnosti. I to nas vraća u sadašnjost.

Mislimo da tratimo vrijeme kad ništa ne radimo. Ovaj problem nije pitanje količine nego kvalitete. Okretanjem prema svojoj nutrini pomlađujemo um i tijelo tako da ih usklađujemo s vanjskim svijetom. Odvajamo li vrijeme za sanjarenje ili meditaciju "izgubljeno" će se vrijeme posve sigurno nadoknaditi u obnovljenoj energiji i kreativnosti.

Dnevne aktivnosti ne mogu se izbjeći i iako će nam povlačenje od svijeta da bismo meditirali svakako donijeti koristi, promiče nam jedna važna istina. Pogrešno pretpostavljamo da ne možemo biti aktivni i tihi u isti čas. No ispada da možemo biti izvana aktivni, a istodobno u nutrini mirni. Da, možete imati i jedno i drugo. Budući da ste ljudi možete se obnavljati u hodu; možete održavati stanje unutarnjeg mira koje vas odmara dok se bavite svakodnevnim zadacima.

Zamislite čovjeka koji leži na leđima i gleda zvijezde. Leži ondje već dugo i um mu je poput tihe praznine svemira. To nije um poslovnog čovjeka ili tvorničkog radnika. Taj čovjek ne bi znao otvoriti vrata, jesti juhu žlicom ni izgovoriti pristojan pozdrav. A ipak je potpuno svjestan i pun pouzdanja i mira koje je ranije bilo svojstveno samo svecima i velikim duhovnim učiteljima. Taj je čovjek umro prije cijele jedne vječnosti, umotan u životinjsku kožu, a oplakala ga je šačica ljudi nalik njemu - članovi njegova klana. Njegov život kontemplacije bio je u oštroj suprotnosti s njegovim današnjim pandanom čije su misli nalik na čvor migoljavih zmija, a ne odraz zvjezdanih putanja. Iz sinaptičkih veza u mozgu suvremenog čovjeka gorljivo se ispaljuju impulsi od prvog treptaja svjesnosti ujutro do posljednjeg daha uvečer kad ga dobrodošla tišina sna oslobađa i priprema za jurnjavu sljedećeg dana.

Naš je drevni predak u osnovi bio poput nas. U svakom pogledu on je bio - mi. Da se rodi danas i odraste u obitelji srednjeg sloja mislim da ga ne biste mogli izdvojiti iz skupine njegovih suvremenih rođaka. Ali evo u čemu je problem. Sile koje su oblikovale njegov veliki mozak i uspravno tijelo nisu one koje suvremeni čovjek današnjice poznaje, ni najmanje. Naša tijela i umovi, oblikovani prije no što je izmišljeno vrijeme, danas su izloženi surovim silama koje drevni ljudi nisu poznavali. Zagađenje, iznimno stresni poslovi, pritisak višestrukih zadataka, visoka stopa razvoda, sati sjedenja pred računalom i potreba da se dnevno 'probave' negativne vijesti koje dijelimo s cijelim svijetom - sve su to nepoznati uzroci stresa s kojima se naši preci nisu morali suočavati čak ni prije stotinu godina.

Ustvrdimo li da smo stvorili grozničav svijet samo ističemo ono što je očito. Pokreće nas neutaživa potreba da popunimo sve praznine. Znanje je novi bog. Mi mislimo da, ako nešto poznajemo, to i posjedujemo i da imamo nad time vlast. A ako možemo nad nečime imati vlast to možemo upotrijebiti za daljnje širenje znanja i još veću kontrolu ili za zaštitu od zla - kako stvarnog tako i izmišljenog. Tako se naše kolektivno mišljenje odvija otprilike ovako: ako povećamo znanje o nečemu tada možemo povećati i nadzor nad time. Povećamo li nadzor nad nečime možemo to upotrijebiti da bismo unaprijedili znanje ili uklonili to kao prijetnju vlastitoj sigurnosti i stalnoj potrazi za znanjem. Vidite li to istančano ludilo koje je tako blisko upleteno u samo tkanje našeg mišljenja?

Ono što sami sebe moramo zapitati nije: "Kako mogu postići veću kontrolu!?" Primarno pitanje kojim bi se morao pozabaviti svatko od nas glasi: "Kako da se oslobodim potrebe za nadzorom?" Zašto osim osnovnih potreba za opstankom i udobnostima života trebamo zaraditi više novca, voziti brži automobil ili osjećati kako neizostavno moramo podijeliti svoje probleme s blagajnicom u supermarketu? Abraham Maslow kaže da imamo psihološku potrebu za nadzorom i u pravu je. Ali to potiče pitanje: "Što uzrokuje psihološku potrebu za nadzorom?" 

Potreba za nadzorom potječe od osjećaja da je nadzor potreban. Odnosno, mi se osjećamo izvan kontrole. Osjećaj može ili ne može biti osvješćen. Zapravo, najčešće i nije. Ali ona istančana, nesvjesna potreba da imamo nadzor nad situacijama hrani većinu naših želja koje nadilaze golo preživljavanje i osnovnu udobnost. (Naravno, znam da je ovaj model grubo pojednostavljenje zamršenih psiholoških interakcija koje nam se odvijaju u glavi, ali pratite me još malo i vidjet ćemo kud će nas to odvesti.)

Ego se izražava na dva moguća načina. Može mirovati, osjećati se razgaljeno i potpuno. To doživljavate kad se zagledate u nebo puno zvijezda ili kad se probudite i osjećate se usklađeno - kao da je sve na svijetu dobro. Drugi izraz ega je onaj koji doživljavamo 99% vremena. To je ego koji se osjeća prazno i pokušava tu prazninu zapuniti skupljajući oko sebe stvari i ljude koji ga privremeno čine potpunim.

"Privremeno" je ključna riječ. Kao da ego ne možemo umiriti trajno, zar ne? Kad kupimo novi automobil naš je ego potpuno zadovoljan sve dok se ne pojavi udubina na vratima ili ne stigne prva rata oplate. Otplativši posljednji obrok jedva čekamo da se riješimo toga automobila i kupimo novi. Novi automobil, novi posao, nova hrana, više novca, više vremena, više ljubavi - naš ego neumorno traži više iskustava, nova iskustva u ispraznom pokušaju da utiša onaj nejaki glasić odnekud iz dubine koji uporno šapće: "Još nisam (pot)pun."